Iz školske spomenice

Škola u Sopotu ima, za jedno selo prilično dugu tradiciju. Naime bliži se i prva stogodišnjica početka školstva u našem selu, što nije mala stvar. Ako prelistamo školsku spomenicu koju su revno vodili naši bivši učitelji, naći ćemo podatak da je škola u Sopotu otvorena 8. listopada 1906. godine za vladanja njegovog carskog i kraljevskog apostolskog veličanstva Franje Josipa I.

U školsku općinu Vinagora spadala su sela: Sopot, Višnjevac, Pavlovec, Stipernica i Marinci. Budući da je škola u Vinagori premalena za toliki broj, kako ih kroničar naziva sposobenjaka otvorena je škola u Sopotu, koja je i puno pristupačnija za djecu iz okolice zbog udaljenosti škole na Vinagori (i do 10 km).

Sredstva za gradnju škole, kao i njeno opremanje dala kraljevska zemaljska vlada, a zemljište je darovala gđa Cecilija Gostl trgovkinja u Sopotu.

Prvi učitelj, ujedno i kroničar tih događanja bio je Josip Kantoci, domaći sin kako se sam nazvao. Godine 1907/08. Upisano je u školu Sopot 156 učenika i učenica. 1. -5. razred.

112 učenika nije krenulo u školu zbog siromaštva ili duševnih i tjelesnih nesposobnosti. Za vjerovati je da je to uglavnom zbog siromaštva, ali se službeno govorilo o duševnoj i tjelesnoj nesposobnosti.

1910. općinsko poglavarstvo dalo je podignuti gospodarsku zgradu kod škole u Sopotu, i ograditi cjepiljak stupovima i žicom.

1. veljače 1911. otvorio je učitelj Kantoci analfabetski tečaj za odrasle sa 21 polaznikom.

Početkom šk. 1914/15. navodi učitelj, odredila je visoka vlada da se opetovnjaci-učenici opetovnice, mogu upotrijebiti u gospodarstvu, zbog početka I svj. rata.

1915/16. zbog silnih poskupljenja, mnoga djeca nisu mogla polaziti školu zimi zbog nedostatka obuće i odjeće. To se negativno odrazilo na uspjeh u školi. Unatoč tome mladež u Sopotu je poslala pomoć vojnicima na ratištu. Inače se učitelj žali na nedaće tijekom rata,jer se školska godina iz razno raznih razloga prekidala. Djeca su bila bez očeva morala, su pomagati majkama, što se sve negativno odražavalo na uspjeh.

Školske 1918/19.završio je prvi svjetski rat, i kako učitelj napissa oslobodili smo se jarma mađarsko-njemačkoga. 4.travnja 1919.dolazi u Sopot novi učitelj Josip Mikulaš. Dotadašnji učitelj prelazi u Pregradu.

10. kolovoza 1920. škola je proširena na dvorazrednu. Uz postojećeg učitelja dolazi i nova učiteljica Štefica Mikša, ali je već 7. listopada zamjenjuje Vjekoslava Majerić.1922. odlazi učiteljica Majerić na Taborsko,a na njeno mjesto dolazi Zora Zlatarić.

2. rujna 1922. učiteljica Zlatarić odlazi u Pregradu, a na njeno mjesto dolazi Hedviga Radović iz Križopolja.

1925. odlazi učitelj Mikulaš u Pregradu, a na njeno mjesto dolazi Fran Belić.

12. kolovoza 1925. odlazi i učiteljica Radović u Pregradu, a dolazi Adrijana Jakes.

25. kolovoza 1926. odlazi Jakes imenovana je učiteljica Blanka Heruc-Degen, koja nije došla jer je koristila nekakve dopuste. Došla je tek početkom školske 1927/28, ali je već za 2 mjeseca na vlastiti zahtjev premještena u Zagreb. Dolazi učiteljica Dragica Lukanec.

19. rujna 1929.nastupa na dužnost učiteljica Zlata Idžaković koja je došla iz Vrbov. Poljane, a tamo odlazi sopotski učitelj Fran Beličsa.

Nova učiteljica vodi i spomenicu, te spominje vrlo oštru zimu 1929. zbog koje je i nastava u dva maha morala biti prekinuta. Također navodi da je vinagorska župa bila jedno vrijeme bez svećenika zbog njihova pomanjkanja. Navodim ovdje i jednu zanimljivost koja može biti ilustrativna za tjelesnu spremnost ondašnje djece.

4. lipnja vodili su djecu na izlet. Ujutro rano krenuli su na Vinagoru pa zajedno sa vinagorskom školom u Desinić, pa na Taborgrad. Tamo su se odmorili i nastavili put u Zelenjak.. Nakon odmora nastavak puta u Tuhelj. I sve to pješice. Tek u Tuhlju ukrcali su se na autobus do Sopota što je djeci bila jedinstvena vožnja u autobusu.

Koliko su kilometara propješačili izračunajte sami.

Nakon par dana 15. lipnja 1929. napravili su i drugi izlet. Ovaj put u Rogašku Slatinu, Taborsko i kroz Vražju peć u Sopot.

30. listopada 1929. odlazi učiteljica Lukanec, a dolazi Irma Celec.1930. udala se učiteljica Celec i promijenila prezime u Kiš.

1931. učiteljica se žali na preveliki broj djece, ali nadu polaže u novu školu u Gorjakovu koja treba biti otvorena i primiti jedan broj djece koja joj gravitiraju. Škola je otvorena u privatnoj zgradi g. Gorupa. Iz naše škole se sele cijeli Marinci i dio Stipernice, ali zbog daljine i lošeg puta u Gorjakovo otišlo je samo 17 učenika, dok su ostali inzistirali da ostanu u Sopotu.

Početkom školske godine 1932/33. škola je započela nekako tužno jer se u Sopotu pojavio trbušni tifus. Pretpostavljalo se da je do zaraze došlo zbog loše vode.

21. studenog 1933. odlazi učiteljica Kiš u Pregradu i ostaje učiteljica Idžaković sama sa kako kaže 204 glavice. Žalila se bez uspjeha, išla je čak i do bana u Zagreb. 24. svibnja 1934. dolazi učitelj Mihalj Križnik, ali ubrzo odlazi u vojsku. Vratio se početkom školske godine 1934/35.

1935. dobila je škola od sreza namirnice za prehranu pa je otvorena školska kuhinja. Kuhalo se za stotinu djece dnevno. Djeca su sama donosila posuđe, a ostatke su nosili doma, jer je te godine urod bio slab.

1937. učiteljica Idžaković udala se za sopotljanca Mirka Kovača i promijenila prezime u Kovač. 24. listopada odlazi učitelj Križnik, a dolazi učiteljica Ivana Majcen iz Zagreba.

Od 1939-1949 spomenica nije pisana. Nastavio ju je pisati učitelj Vladimir Škreblin. U kratkim je crtama opisao događaje u selu za vrijeme proteklog rata. Učiteljice koje su tih godina radile bile su: časna sestra Dolovoza Tomurad, časna sestra Amata Skendrović, Anica Kračun i Zlata Kovač. 1945. ostaje samo Zlata Kovač, a u listopadu 1946. dolazi učitelj Vladimir Škreblin. Zatim u studenom 1946. dolazi učiteljica Matijević, ali ubrzo odlazi u Pregradu, a u veljači 1947. dolazi nakratko Marija Širola.

20. rujna 1951. dolazi učiteljica Marija Jug, Škreblin odlazi na Vinagoru,  te dolazi i učiteljica Sabina Ljubić.

1. rujna 1952. dolazi učitelj Grundler Mijo, učiteljica Ljubić odlazi, a u veljači 1953. dolazi učitelj Milan Mrazovac.

1953. Savjet za prosvjetu i kulturu kotara dodijelilo je 200.000 din. za uređenje stanova za učitelje i za popravak ogradi.

Počele su i pripreme za elektrifikaciju sela. 3. kolovoza 153. zasjalo je električno svjetlo u našem selu. Bio je to naravno veliki doživljaj i napredak za selo. Školska zgrada je ograđena , a stanovi su renovirani, a razmišljalo se i o proširenju zgrade.

Dolaze čak tri učiteljice: Marija Jagić, Dragica Miholić i Vlasta Mireš, a učitelji Mrazovac i Grundler odlaze, dok učiteljica Marija Jug ostaje.

U školskoj godini 1954/55. otvorena je škola u Stipernici pa je dio učenika prešao u tu školu. Naša škola ima te godine 130 učenika.

1955. u školu dolazi učitelj Vladimir Kolarec, a Marija Jagić odlazi u Zabok.

Učitelji su uselili u novoizgrađene stanove za učitelje. Učitelj Kolarec je uselio prvi i nije više morao pješačiti čak iz Gostenja. Od starih stanova u školi napravljena je učionica.

U školskoj godini 1958/59 pojavile su se bolesti u selu: hripavac, difterija i mums. Od difterije je jedna učenica umrla. U Sopot dolazi grupa liječnika iz Zagreba i upućuje djecu na liječenje u Zagreb.

Nažalost od 1959. spomenica nije više pisana. Zbog toga ćemo nastavak potražiti kod živućih djelatnika.

Učiteljica u mirovini Nada Bedeniković počinje svoju službu u Sopotu 1963. godine. Kaže da je tada broj djece bio puno veći nego sada. Na školi je tada već radila učiteljica Ankica Krivec rodom iz Sopota. Školu je do tada već dobro nagrizao zub vremena. Nije bilo nikakvih popravaka. O TV-u i sličnim aparatima samo se sanjalo. Izleti su bili u stvari šetnje po okolnim bregima, na kojima još nisu bile izgrađene mnogobrojne vikendice i klijeti.

1970. dolazi u našu školu voda iz vodovoda. To je velik dan za našu školu tj. higijenu u našoj školi, a i velika pomoć za rad u kuhinji.

1980. učiteljica Krivec odlazi u mirovinu, a dolazi nova učiteljica Ana Petrić.

Selo pomalo mijenja izgled. Makadam se pretvara u suvremenu asfaltnu cestu. Privatne kuće su sve ljepše i modernije. Škola ne prati taj trend i osjeća se potreba da se i ona malo dotjera.

1986. ravnateljica je prof. Ana Vincek te ona pokreće obnovu škole. Škola dobiva nove prozore i fasadu. Uređuje se i okoliš. 

1994. učiteljica Ana Petrić odlazi u školu u Pregradu, a na njeno mjesto dolazi učiteljica Katica. Nakon kratkog vremena odlazi u Stipernicu, a u Sopot sa Vinagore dolazi Abram Brkić.

2000. Nada Bedeniković odlazi u mirovinu, a na njeno mjesto iz Gorjakova dolazi učiteljica Vesna Hajduk. Nastojanjem sadašnjih učitelja škola se i dalje osuvremenjuje. Donacijom Josipa Kamenskog betoniran je nogostup ispred škole i poboljšana rasvjeta u školi, koja je bila nezadovoljavajuća.

Stjepan Bedeniković darovao je materijal i uveo plin u školsku kuhinju.

Petar Bedeniković je ove 2003. godine donirao suvremeno računalo, tako da ovdašnji učenici mogu steći i osnovna znanja iz informatike. Učenici i učitelji skupili su novac za kupnju pisača za računalo.

Uređuje se i okoliš škole. Sopotski nogometaši su se udružili i napravili visoku ogradu oko igrališta. Upravo traje akcija oko asfaltiranja igrališta.

2002. god. Puljko Damir iz Zagreba donirao suvremenu penjalicu i tobogan za školsko igralište. Namjerava se škola i njeno igralište pretvoriti u okupljalište djece i mladeži, gdje će naći mogućnost korisnog provođenja slobodnog vremena i očekuje se podrška moralna, ali i materijalna svih koji mogu pomoći.

Inače naša škola trenutačno broji 28 učenika. Radi se u 2 kombinirana odjela: I. i II. razred učiteljica Hajduk, te III. i IV. razred učitelj Brkić. Broj djece stagnira već neko vrijeme oko toga broja te se nadamo da neće doći do zatvaranja naše škole, što se događa mnogima u okolini.

Pošto se bliži 2006. godina kada naša škola puni cijelih 100. god. postojanja razmišljalo se o prigodnom obilježavanju tog vrijednog jubileja. Pozivaju se zainteresirani da se uključe svojim prijedlozima i idejama da to što dostojanstvenije proslavimo.  

Učitelj u Sopotu

Abram Brkić