Čine čudo spretne ruke s malo truda i muke, grablje, motike, boje sva se lica znoje.   Svi složno radimo i cvijeće sadimo svima je vruće jer se muče.   Trudom tim nastao je park šareni, kao da nismo radili mi maleni.   Lucija Bedeniković

Spretne ruke čine čuda. .. Da. A ta se čuda mogu vidjeti oko naše škole.

Sve je počelo ovako…..

…. Dolazimo sa sata TZK i baš nam je bilo super na igralištu, ali znamo da nije to kako treba. Moglo bi biti bolje. Prostora oko škole ima, a sve je u travi i grmlju. Uskoro će ljetni praznici, a što nam znače praznici bez igre i druženja. Želimo se penjati, skakati, njihati… igrati na lijepo uređenom prostoru. Učiteljica i učitelj čuju naše razgovore i sviđa im se ideja. Učiteljica kaže: " Pa možemo puno toga napraviti ako smo složni i ako se uključe stariji.! " I tako je krenulo. Ideje smo stavili na papir i sazvali roditeljski sastanak. Gospodin Damir Puljko priskočio je u pomoć i darovao školi tobogan i njihaljku. Odlično, već imamo nešto. S nestrpljenjem smo očekivali dan roditeljskog sastanka. Učiteljica je pripremila nacrte dječjih igrališta i predstavila roditeljima projekt Spretne ruke čine čuda. Roditelji su se jako zainteresirali i složili se da uistinu treba urediti školsko dvorište. Svaki će pridonijeti jedan dio i mi ćemo se imati gdje igrati tijekom ljeta. Tog dana Sopot je ovila atmosfera uzbuđenja, ali i razmišljanja. Trebamo klupice, pješčanik ,stol, stare gume, kotače, stare kante, čavle, boje… sve će to naše spretne ruke preobraziti u dječje igralište. Ponedjeljak je. U petak dolaze roditelji. Obilazimo dvorište i nije sjajno, a i jako je vruće. Trava je izrasla, grmlje neuredno raste … Zaboljela nas glava. Je li moguće nešto napraviti iz tog dvorišta?! Učiteljica ima plan. Svako jutro ćemo raditi, dok još nije velika vrućina, a potom se sklanjamo u razred i imamo nastavu. Sljedeće jutro svi smo u radnoj odjeći. Donijeli smo i alat. Pokosili smo travu, obrezali grmlje, uredili vrbu… Temperatura raste iz sata u sat i mi više ne možemo. Nastavit ćemo sutra. Tog popodneva gospođa Marina i njen muž Ivica pokosili su do kraja travu uz potok i to je bilo divno iznenađenje sljedećeg jutra.

Donijeli smo boje , a roditelji dovezli stare gume i počelo je bojanje. Nekoliko nas iskopalo je i poravnalo mjesto budućeg pješčanika, a i skupili smo osušenu travu jučerašnje košnje. Boje je bilo posvuda, a i po nama, ali kad smo pogledali što smo napravili, veselju nije bilo kraja. One bezlične , crne, stare gume pretvorile su se u šarene tunele. Vrućina nas je opet potjerala u školu. Sutra poslijepodne nam dolaze u pomoć roditelji.

Osvanuo je dugo očekivan dan. Temperatura i dalje raste, ali to više nikoga ne smeta.Tu su roditelji , mještani, sponzori ....... . Odaziv je velik . Veselo je i radno . Svi smo zaposleni i mali i veliki.

Svatko obavlja svoj dio posla . Naše igralište iz mašte postaje stvarnost i potvrđuje nam da spretne ruke i zajednički rad čine čuda. Hvala vam dragi roditelji, mještani, sponzori, prijatelji . Neka vam naš radostan osmijeh i sjaj u očima budu najveća nagrada za trud koji ste uložili.

Nadamo se da je ovo početak jedne trajne i lijepe suradnje škole , roditelja i mještana.

Vaši učenici i učiteljice